Krsto Papić (Vučedol 1933. – Zagreb 2013.) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Debitirao je 1965. epizodom omnibusa Ključ. Prvi cjelovečernji igrani film Iluzije snima 1967. godine, dok je njegov drugi i najslavniji film Lisice (1969.) nagrađen Zlatnom Arenom za najbolji film i najbolju režiju u Puli. Oslanjajući se na metode filma istine, šezdesetih i početkom sedamdesetih niže uspješne dokumentarce i kratke igrane filmove među kojima se ističu: Kad te moja čakija ubode (1968.), Čvor (1970.), Nek se čuje i naš glas (1971.), Specijalni vlakovi (1972.), Mala seoska priredba (1972.), Nezaposlena žena s djecom (1986.). Papić je osvojio više od stotinu nagrada za svoje filmove; cjelovečernji igrani film Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj sudjelovao je u konkurenciji Berlinalea 1974., a film Izbavitelj (1976.) osvojio je tri Grand Prixa – u Trstu, Parizu i Portu. Film Život sa stricem (1988.) osvojio je Zlatnu arenu i nagradu publike u Puli te nagradu FIPRESCI za najbolji film u Montrealu. Ostali Papićevi filmovi su Priča iz Hrvatske (1991.), Kad mrtvi zapjevaju (1999.) i Infekcija (2005.). 2006. godine Papić je osvojio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo u području kinematografije, a dvije godine ranije svoju nagradu Grand Prix Special des Amériques dodijelio mu je i Međunarodni filmski festival u Montrealu.