Ivica Vidović rođen je 10. svibnja 1939. u Beogradu. Diplomirao je 1963. godine na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Prvi angažman imao je u zagrebačkom HNK, a poslije je bio član Gavelle, Teatra ITD i splitskog HNK posebno se ističući u modernom repertoaru, za što je višestruko nagrađivan. Godine 1998. sa suprugom Gordanom Gadžić osnovao je kazališnu družinu Teatar Rugantino, u kojoj je bio glumac, umjetnički direktor i redatelj.

Bio je jedan od najistaknutijih filmskih glumaca koji su se pojavili na prijelazu u 70-te godine prošloga stoljeća. Starijoj publici poznat je po ulozi Tončija Servantesa u seriji Naše malo misto te po ulozi Očalinka u Velom mistu. U jugoslavensku kinematografiju unio je novi tip: deziluzioniranoga suvremenoga urbanog junaka i nesnalažljive osobe, a to je činio kroz interpretacije 'beckettovskog' junaka u iščekivanju u filmu Idu dani (1970.) F. Hadžića, prigradskog marginalca u filmu Kužiš stari moj (1973.) V. Kljakovića, za što je nagrađen Srebrnom arenom u Puli te usamljenog intelektualca u Ritmu zločina (1981.) i Čovjeku koji je volio sprovode (1989 ) Z. Tadića. Osim po ulogama u serijama Naša mala klinika i Mamutica, novije generacije pamtit će ga po filmovima Kako je počeo rat na mom otoku (1997.), Fine mrtve djevojke (2002.), Što je muškarac bez brkova (2005.) i Trešeta (2006.).

Godine 1996., odlukom predsjednika Republike Hrvatske odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a 2005. dobio je godišnju Nagradu Fabijan Šovagović, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih filmskih redatelja glumcu čije je djelo ostavilo trajan trag u povijesti hrvatskoga filma.

Ovog ponedjeljka hrvatska glumačka i umjetnička scena izgubila je jednu od zadnjih velikih glumačkih legendi.