Američki redatelj Charles Burnett najbolji je primjer kultnog junaka – gotovo slavan jer nije slavan. U rijetkim prilikama kad njegovo stvaralaštvo dobije pozornost u srednje strujaškim medijima, u članku će sigurno biti spomenuta činjenica kako malo pozornosti Burnett dobiva u srednje strujaškim medijima. Unatoč javnom priznanju kritičara i kolega filmaša, festivalskih nagrada i retrospektiva, uvrštavanju njegovog filma Killer of Sheep među 100 najvažnijih američkih filmova, unatoč kultnom statusu unutar uskog kruga filmovila, Burnett je nepoznat široj javnosti. Za njegove filmove znaju malobrojni. Međutim, među tim malobrojnima, obožavaju ih svi.

Najveće kvalitete Burnettovih filmova  upravo su one stvari koje ne prolaze kod širokih masa. U filmovima Killer of Sheep (1977.) i Sleep with Anger (1990.) nema tipskih filmskih heroja, zlikovaca, sporednih igrača, ljubavnih interesa i humorističnih zapleta. Poput Renoira, Ozua, Altma, Leigha, Čehova, Burnettovi likovi opravdavaju sami sebe samima sebi. Burnett nas ne upućuje da se osjećamo na određeni način kako se narativ raspliće. Njegovo je svatalaštvo moralno i emocionalno kompleksno, suptilno slojevito s brojnim kulturološkim referencama i mitskim prizvucima. I na kraju, on je crnac, odbacuje senzacionalizam, stereotipe i žanrovske konvencije naspram ljudskih, opservacijskih priča o afro-američkom životu. Rođen je 1944. u Mississippiju, u ranom djetinjstvu preselio se u Los Angeles u kojem i danas živi. Diplomirao je elektrotehniku 1960-ih kojom se i planirao baviti, no umjesto toga, odlučio je studirati film na UCLA-u.

1978. snimio je Ubojicu ovaca (Killer of Sheep), igrani film u stilu talijanskog neorealizma, u kojem je siromaštvo tamni oblak koji se nadvija nad životima likova, rugajući se njihovim nadama u bolju budućnost. Film portretira crnački geto okruga Watts u L.A.-u sredinom 1970-ih kroz oči Stana, osjećajnoga sanjara koji postaje otuđen od svijeta zbog psihofizičkoga napora uzrokovanog radom u klaonici. Frustriran novčanim problemima, Stan vrijeme za predah pronalazi u trenucima jednostavne ljepote: u toplini šalice kave na svom obrazu, plesanju sa suprugom u dnevnom boravku, zagrljaju svoje kćeri. Film ne nudi nikakva rješenja; naprosto predstavlja život – ponekad jezivo turoban, ponekad ispunjen transcendentalnom radošću i nježnim humorom.

Nacionalno udruženje američkih filmskih kritičara proglasilo je Ubojicu ovaca jednim od 100 najboljih filmova svih vremena. Premda snimljen 1978., zbog problema s glazbenim pravima, smatra se izgubljenim klasikom i tek je 2007., nakon osiguravanja svih prava, ugledao pravo svjetlo dana. Film ne zahtijeva od gledatelja da žale likove u filmu, već da ih poštuju, slušaju i shvate kako oni ne odustaju i kako zaslužuju dostojanstvo koje bi im većina filmova uskratila. Granice između sirove dokumentarne reportaže i fikcije u ovom su filmu gotovo nevidljive. 

Naslovne fotografije: scena iz filma Ubojica ovaca; Charles Burnett