Filmsku režiju studirao je u Pragu i Berlinu. Osnivač je i prvi direktor Zagrebačke škole crtanog filma, a bio je jedan od inicijatora gradnje sadašnjeg Jadran filma. Šest puta bio je izabran za predsjednika Društva filmskih radnika i bavio se organizacijom hrvatske kinematografije. Dva puta je bio izabran za predsjednika Komisije za kinematografiju Hrvatske.

Nakon potpisa Rimskog ugovora kojim NDH daje Italiji dio hrvatskog teritorija, pristupa antifašističkom pokretu i odlazi u partizane. Uz Zlatka Pricu, Edu Murtića i Jožu Gregorina osnivač je kazališne grupu ZAVNOH-a. Sudjelovao je na Kongresu kulturnih radnika u Topuskom 1944. godine kao voditelj Glumačke grupe ZAVNOH-a i do danas je bio posljednji živući sudionik Kongresa.

Režirao je 20-ak dokumentarnih filmova od kojih su zapaženiji Turnir kandidata (1959.) i dugometražni Zagreb za slobodu (1987.). Karijeru je završio dvama dokumentarnim filmovima Mimara (1991.) i Zvonici Like (1992.). Od dokumentarnih ostvarenja ističe se film Plitvička jezera (1956.) koji je nagrađen Srebrnim medvjedom na Berlinskom filmskom festivalu 1957. što je prva međunarodna nagrada hrvatske kinematografije.

Autor je i tri dugometražna igrana filma. U filmu Kameni horizonti (1953.) spaja realizam tipičan za hrvatsku međuratnu književnost s neorealizmom i socijalističkim realizmom. Naši se putovi razilaze (1957.) melodramska je priča o mladim ilegalcima iz ratnoga Zagreba, a njegov najcjenjeniji film Pustolov pred vratima (1961.) ekranizacija je drame Milana Begovića, ostvarena u stilu akademskog esteticizma i dizajnirana dosljedno u duhu hrvatske moderne. 

Za vrijeme Domovinskog rata, 1994. godine, organizirao je i koncerte violinistice Tamare Smirnove te Mire Flies-Šimatović u Gospiću, Zadru, Šibeniku, Splitu i Osijeku. Iste godine organizirao je turneju Zagrebačkog komornog tria u Italiji na kojoj je prikupljana pomoć za Hrvatsku.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja među kojima je i Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića.