Ivo Škrabalo rođen je 19. veljače 1934. u Somboru (Vojvodina, SiCG), a od 1952. živio je u Zagrebu gdje je na Pravnom fakultetu diplomirao i magistrirao međunarodno pravo. Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je filmsku režiju. Bio je dramaturg u Zagreb filmu (1958. – 1962.) i Jadran filmu (1964. – 1967.), a od 1969. obavljao je dužnost savjetnika za repertoar u Croatia filmu.

Režirao je kratkometražne filmove Velika porodica (1961.), Pes za petsto (1962), Dan kada se sklapaju brakovi (1967.), Kamo vodi autoput? (1969.), Vodič kroz Trst (1969.) i Slamarke divojke (1971.). Za scenarij i tekst filma redatelja Mladena Jurana Živuće fotografije – slike iz prošlosti filma u Hrvatskoj (1983.) nagrađen je Zlatnom medaljom Beograd na Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu 1983. godine, a za istog redatelja napisao je scenarij za film Škola narodnog zdravlja (1984).

Surađivao je na izradi Filmske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu te na izradi Hrvatskog biografskog leksikona, a kao povjesničar hrvatskog filma bio je podjednako zaokupljen našom filmskom prošlošću i budućnošću s kojima se spisateljski suočio tri puta.

Prvi put u osamdesetima u knjizi Između publike i države (1985.), kad je hrvatski film bio sastavnica jugoslavenske kinematografije; drugi put u devedesetima (101 godina filma u Hrvatskoj 1896. -1997., 1998.), kad se hrvao s nedaćama postkomunističke tranzicije; i konačno, na izmaku prve dekade novog milenija, kada je svijet počeo prepoznavati novi hrvatski film, u knjizi Hrvatska filmska povijest ukratko (1896. - 2006.), izdanoj 2008. U knjizi Dvanaest filmskih portreta (2006.) izabrao je svoje eseje o hrvatskim filmskim umjetnicima.

Politički se aktivirao 1990-ih te je u više mandata ušao u hrvatski Sabor kao zastupnik HSLS-a (liberalne stranke) i LIBRA-e, a bio je i potpredsjednik liberalne, demokratske i reformatorske grupe u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.

Ivo Škrabalo bio je nositelj ideje hrvatske filmske fondacije, zatim i instituta te glavni saveznik pri utemeljenju Hrvatskog audiovizualnog centra. Do zadnjeg dana svoga života bio je prijatelj i savjetnik po pitanju svega što se ticalo civilne i demokratske preobrazbe naše kinematografije.

Šira javnost pamtit će ga po nadahnutim filmskim kritikama i člancima koje je objavljivao u brojnim dnevnim listovima i časopisima u Zagrebu i Beogradu. Odlazak Ive Škrabala nenadoknadiv je gubitak za Hrvatsku, hrvatski film i filmsku kulturu.