Značaj Jonasa Mekasa za američki film nemoguće je dočarati u par rečenica. Ovaj litavski izbjeglica, često nazivan i 'kumom američke filmske avangarde', u svom dugom životu uspio je 1954. pokrenuti jedan od časopisa ključnih za razvoj umjetničke kritičke misli u SAD-u - Film Culture (za koji su pisali ljudi kalibra Rudolfa Arnheima i Andrewa Sarrisa), a 1961. uz pomoć još dvadesetak kolega filmaša i otvoriti distribucijsku kuću Film-Makers' Cooperative, prvu takvu neprofitnu organizaciju vođenu od strane samih autora na svijetu. Iz Film-Makers Coopa će se 1969. izroditi i Anthology Film Archives, još i danas najveća filmska arhiva avangardnog filma na svijetu, smještena na Manhattanu u New Yorku. Osim što je na taj način bio ključna figura u promoviranju cijele američke avangardne filmske scene i autora kao što su Stan Brakhage, Kenneth Anger, Shirley Clarke, Bruce Conner, Tony Conrad, Ken Jacobs i mnogih drugih, Jonas Mekas je i sam nimalo manje bitan režiser koji je snimio više od 60 filmova u 50 godina svoje karijere.

Ne samo to, Mekas je rodonačelnik žanra 'dnevničkog filma', s idejom dokumentiranja života onako kako se on odvija. Na taj je način stvorio sasvim svoj, poetski stil koji karakteriziraju vrlo kratki i često vizualno impresivni kadrovi, izuzetno epizodična struktura, i njegov glas sa snažnim istočnoevropskim naglaskom koji nas vodi, više kroz emocionalnu nego narativnu dimenziju filma. Mekasovi filmovi, kao što su Walden (Diaries, Notes, and Sketches), Lost, Lost, Lost i skoro petosatni As I Was Moving Ahead Occasionally I Saw Brief Glimpses of Beauty često su i djelomične kronike života umjetnika ili emigranata, drugim riječima ljudi s kojima Mekas provodi vrijeme.

Film koji će se gledati - Sjećanja na put u Litvu - jedno je od njegovih ključnih djela, u kojem Mekas kontrapunktira svoj život u Americi s dokumentom povratka u rodnu Litvu nakon 25 godina egzila. Sam autor ga opisuje sljedećim riječima: 'Ovaj film sastoji se od tri dijela. Prvi je sklopljen od materijala snimljenih s mojom prvom Bolex kamerom, koju sam koristio od 1950.-1953., kad sam se tek doselio u Ameriku. On prikazuje mene i mog brata Adolfasa, kako smo tada izgledali, kao i ostale imigrante, koji plešu, pjevaju i organiziraju piknike po ulicama kvarta Williamsburg u Brooklynu. Drugi dio snimljen je u kolovozu 1971. u Litvi. Skoro sav materijal je iz mog rodnog sela Semeniškiai. Možete vidjeti staru kuću, moju majku (rođenu 1887.), svu braću, zezanje, kao i slavlje povodom našeg dolaska kući. Ali samo kroz sjećanja jedne izmještene osobe koja se vraća doma prvi put nakon 25 godina. Treći dio počinje s umetkom snimljenim u Elmshornu, predgrađu Hamburga, gdje smo brat i ja proveli godinu dana u radnom logoru za vrijeme 2. Svjetskog rata. Nakon toga se selimo u Beč, gdje sam sa svojim najboljim prijateljima - Peterom Kubelkom, Hermannom Nitschem, Annette Michelson i Kenom Jacobsom. Također možete vidjeti samostan Kremsmuenster, Nitschev dvorac Stammdorff, kuću Wittgenstein itd. Film završava s požarom na bečkoj tržnici voća u kolovozu 1971.  

Što se tiče zvuka: ja pričam dosta za vrijeme filma, sjećajući se ovoga i onoga. Uglavnom, radi se o meni kao izmještenoj osobi, kao i mom odnosu prema domu, sjećanju, kulturi, iščupanim korijenima, djetinjstvu...Ima i par litavskih pjesama koje pjevaju sva braća Mekas zajedno (moj brat Adolfas i njegova žena Pola bili su sa mnom na tom putovanju i vidjet ćete i njihove snimke, Adolfasove snimljene sa 16mm Bolexicom, kao i Poline s njenom 8 milimetarskom Minoltom). Koristim i dvije pjesme Litavskog Folk Ansambla kojim dirigira P. Tamosaitis, kao i preludij za klavir K.M. Ciurlionisa koji svira Vytautas Lanasbergis. U trećem dijelu koristim i Brucknerovu Misu Br.3 u F-molu, kao i Gesualdov madrigal (Deller Consort).'

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, film se pušta sa 16mm filmske kopije, na engleskom je, a i ima i engleske titlove. Ulaz na projekciju je 10 kn.

Naslovne fotografije: Jonas Mekas; scena iz filma Sjećanja na put u Litvu