'Odlazak Dušana Makavejeva odlazak je jednog od najhrabrijih a najkvalitetnijih filmaša ovih prostora. Svojom je jedinstvenom redateljsko-scenarističkom poetikom probio sve provincijalne granice i domaću kinematografiju učinio svjetski relevantnom. Posebno mu moramo biti zahvalni na, za tadašnje vrijeme, gotovo ikonoklastičnom filmu Eppur si muove, za kojeg je 1963. napisao scenarij i uz kameru Oktavijana Miletića otvorio nam vrata do tada namjerno zaboravljenih i prešućenih desetljeća našeg ranog filmskog identiteta. Njegovi kasniji, veliki, filmovi odavno su postali ključni dijelovi domaće ali i svjetske filmske povijesti čija univerzalnost i kvaliteta jednostavno ne može izblijedjeti', izjavio je tim povodom ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, Daniel Rafaelić. 

Dušan Makavejev je od početka 1950-ih režirao kratke filmove, poput dokumentarnih Slikovnica pčelara (1958.) i Parada (1962.). Prvi cjelovečernji igrani film Čovek nije tica snimio je 1965. i njime postigao međunarodni uspjeh. U metafilmu Nevinost bez zaštite, za koji je 1968. osvojio Srebrnog medvjeda u Berlinu, koristio se istoimenim filmom Dragoljuba Aleksića iz 1942.

Kultni film W. R. Misterije organizma iz 1971., inspiriran radom psihoanalitičara Wilhelma Reicha, 15 godina nije bio prikazan u SFRJ zbog eksplicitne seksualnosti i parodije socijalističke ikonografije. Makavejev, je i potpisnik filmova Nedostaje mi Sonja Heni (1972.), Sweet Movie (1973.), Gorila se kupa u podne (1993). i drugih.

'U prijelomnom šezdesetosmaškom razdoblju Makavejev je bio potpuno up-to-date: pratio je politička zbivanja, znao sve o studentskim demonstracijama, a što je najvažnije - bio je upućen u najmodernije filmske tokove. Poticaj svom najslavnijem ostvarenju otkrio je još za studija psihologije, kada se zainteresirao za radove Wilhelma Reicha, njemačkog znanstvenika židovskog podrijetla, koji je poput Freuda završio u Americi, ali tamo - za razliku od potonjeg - nije uspio unovčiti svoj genij', piše Nenad Polimac za Jutarnji List.  

Makavejev je bio urednik više listova: Studenta, Književnih novina i lista Danas, a pisao je i za mnoge novine i časopise. Bio je aktivan sudionik studentskih prosvjeda 1968. Kultni filmaš je i dobitnik mnoštva domaćih i svjetskih priznanja, pa je, osim Srebrnog medvjeda u Berlinu, dobio i nagradu Luis Buñuel u Cannesu, Srebrni Hugo u Chicagu, Srebrnu Arenu u Puli te Oktobarsku nagradu Beograda. Osim toga, na Međunarodnom filmskom festivalu FEST, koji se u Beogradu održava od 22. veljače do 3. ožujka, dodijelit će mu se posthumno nagrada za izniman doprinos filmskoj umjetnosti. Makavejev je upravo na tom festivalu pokrenuo poseban noćni program 'Konfrontacije', a od 1987. do 1989. bio je selektor FEST-a s Gordanom Mihićem i Borom Draškovićem. Na ovogodišnjem izdanju FEST-a premijerno će se prikazati i dokumentarni film Slučaj Makavejev ili proces u bioskopskoj sali Gorana Radovanovića koji ispituje poziciju umjetnika u socijalističkoj Jugoslaviji, a posebno se fokusira na političku i socijalnu klimu koja je dovela do toga da film W.R. Misterije Organizma bude zabranjen. 

Godine 2018. promoviran je u počasnog doktora na Rektoratu umjetnosti u Beogradu. Makavejev je posjećivao i Motovunski filmski festival (MFF), gdje je 2012. godine prikazan film Misterij Makavejev, dokumentarni film Dragomira Zupanca koji je u katalogu MFF-a najavljen kao 'portret Dušana Makavejeva, najvećeg srpskog i svjetski priznatog avangardnog redatelja'. Film je realiziran od 2007. do 2011. a o 'velikom Maku' govorili su njegovi najbliži suradnici.

'Makavejev je do samog kraja ostao prisutan na svjetskoj filmskoj sceni, kao jedan od najvažnijih redatelja poniklih iz Istočne Europe. Manje je poznato da je prve profesionalne kratke filmove - prije toga je bio zapaženi član Kino kluba Beograd - napravio potkraj 50-ih za Zagreb film, sve ih je snimio u boji legendarni Oktavijan Miletić, i to je obojici bila nezaboravna pustolovina', napisao je Polimac.

Naslovne fotografije: Dušan Makavejev