Hrvatski paviljon ove godine smješten je u Calle della Regina, bivšoj palači iz 16. stoljeća koja je kasnije pretvorena u stolarsku radionicu, a prostire se na 300 četvornih metara. Palača, koja se nalazi u neposrednoj blizini Fondazione Prada, po prvi puta se našla u funkciji nacionalnog paviljona na Bijenalu.

Projekt Igora Grubića, Tragovi nestajanja (u tri čina), nastajao je tijekom trinaest godina, od 2006. do 2019. godine. Sačinjavaju ga tri povezana fotografska eseja i animirani film, postavljeni u posebno osmišljenoj mizansceni. Projekt je započeo 2006. kada umjetnik otpočinje dokumentirati poslijeratnu, tranzicijsku stvarnost u Hrvatskoj, posebice prelazak iz socijalizma u kapitalizam, s centralne, državno planirane ekonomije na ekonomiju slobodnog tržišta. Projektom se istražuje njegov utjecaj na promjene u stanovanju, urbanom tkivu, javnom prostoru i društvenim odnosima.

Divlja kuća, prvo poglavlje, odnosno 'čin' propituje promjene u domovima, stanovanju i javnom prostoru nakon privatizacije vlasništva i konsolidacije neoliberalizma u zemlji; Filigranski pločnik (2. čin) bavi se tradicionalnim zanatima poput lokalnih manufaktura i specijaliziranih radionica, naglašavajući koja su zanimanja preživjela, a koja su iščezla u novim ekonomskim okolnostima. Dekonstrukcija tvornice (3. čin) predstavlja niz ugaslih tvornica, monumentalnih podsjetnika na prelazak iz industrijskog u postindustrijsko doba i promijenjene uvjete rada. Istodobno je to i ambijent Grubićevog kratkometražnog filma Kako se kalio čelik u kojem se prepliću pitanja radničke povijesti, obiteljskih veza i generacijskih promjena, sugerirajući plodonosni potencijal budućih odnosa temeljenih na solidarnosti, zajedničkom društvenom prostoru i kreativnoj suradnji. Film, nastao uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, je višestruko nagrađivan, a njegova će nova inačica po prvi puta biti predstavljena u Veneciji.

Grubićev umjetnički projekt čvrsto je usidren u humanističku dimenziju dokumentarne fotografije, spajajući poetiku, politiku i društvenu stvarnost. Projekt za Bijenale proširuje njegov već značajan doprinos društveno angažiranom dokumentarnom radu i očuvanju pamćenja hrvatske arhitektonske povijesti, rada i kulture. Njegov je opseg lokalan, ali i ekumenski, analizirajući promjene pod prijetnjom globalizacije, privatizacije i konsolidacije neoliberalizma. Naposljetku, projekt upućuje na nove situacije koje dolaze na mjesto starih, istodobno nas pozivajući da promislimo buduće načine zamišljanja i nastanjivanja našega svijeta.

Izložbu prati katalog s tekstovima Katerine Gregos i kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW koji je grafički oblikovala Rafaela Dražić. 

Izložbeni prostor Hrvatskog paviljona oblikovan je u suradnji s latvijskim dizajnerom Rihardsom Fuchsom, čija je scenografija inspirirana bojama, oblicima i estetikom tvorničke arhitekture, a arhitektonsku koncepciju potpisuje Lovro Skoblar.

Igor Grubić jedan je od najuspješnijih međunarodno priznatih hrvatskih umjetnika. Njegovi radovi obuhvaćaju prostorno-specifične intervencije u javnom prostoru, fotografiju i film. Od 2000. godine djeluje i kao producent te autor dokumentarnih filmova, TV reportaža i društveno angažiranih reklama, a izlagao je i na brojim izložbama. 

Katerina Gregos nezavisna je kustosica, povjesničarka umjetnosti i autorica koja živi i radi u Bruxellesu. Bila je kustosica brojnih velikih međunarodnih izložbi i bijenala među kojima se ističu i dva nacionalna paviljona upravo na Venecijanskom bijenalu, Belgijski paviljon (2015.) i Danski paviljon (2011.). Od 2016. Gregos radi kao kustosica neprofitne fondacije Schwarz iz Münchena. 
(*vijest je preuzeta s portala vizkultura.hr)