Ova plesačica, koreografkinja, pjesnikinja, spisateljica i fotografkinja rođena u Kijevu pod imenom Eleanora Derenkovskaja, upisala se u imigrantima ispunjenu povijest američkog filma prvenstveno sa svojim debitantskim djelom iz 1943. napravljenim u kolaboraciji s tadašnjim suprugom Alexanderom Hammidom Mreže popodneva (Meshes of the Afternoon), jednim od najutjecajnijih filmova svih vremena. U njemu, kao i ostalim svojim filmovima kombinirala je interes za ples, subjektivnu psihologiju i nadrealno, koristeći mnoge u to vrijeme inovativne tehnike kao što su višestruke ekspozicije, elipse, slow-motion i sl. Slavni francuski filmski teoretičar Georges Sadoul za Deren je rekao da je najznačajnija osoba poslijeratnog razvoja osobnog, nezavisnog filma u SAD-u.

Na ovom Kratkom utorku prikazat će se svih šest filmova koje je Deren završila za svoga života, i to sa 16 mm filmskih kopija. Uvodnu riječ prije projekcije dati će zagrebačka filmologinja Petra Belc.      

Maya Deren, rođena 1917., s roditeljima je pobjegla iz Ukrajine u New York pred naletom antisemitizma krajem 30-ih. Studirala je poeziju i književnost, a nakon toga se pridružila plesnoj skupini slavne Katherine Dunham, kojoj je asistirala na turnejama diljem SAD-a. U to vrijeme je u Los Angelesu upoznala svog budućeg muža Alexandera Hammida (pravim imenom Alexandr Hackenschmied), češkog fotografa i redatelja, s kojim će zajednički napraviti svoj prvi masterpis i najslavniji američki avangardni film svih vremena Mreže popodneva (Meshes of the Afternoon, 1943.). 

U filmu oko čijeg točnog značenja se još uvijek vode sadržajne rasprave Deren glumi djevojku koja provodi snovito popodne u nepoznatoj kući. Autorica koristeći ranije spomenute filmske trikove i inovativne tehnike, stvara snoviti ugođaj u kojem se isprepliću fascinacija gotikom, feministička alegorija, nadrealistička intervencija, freudijansko nesvjesno, impresionistički trance i lynchijanski horor. Film je snimljen bez zvuka, no naknadno je 1959. Teiji Ito, treći muž Maye Deren, za njega napravio soundtrack s elementima japanske klasične i tradicionalne glazbe, uz čiju će se pratnju film i gledati. Mreže popodneva dobile su i posebni Grand Prix na festivalu u Cannesu 1947. godine. 

Nakon snimanja Mreža, Deren i Hammid odlaze u New York i oko sebe okupljaju snažnu umjetničku struju koju čine Anaïs Nin, Salvador i Gala Dali, Ralph Ellison i Dylan Thomas. Deren nastavlja snimati filmove te u njih sve više uklopljivati vlastite refleksije o identitetu i ženskosti. U nekim krugovima njen sljedeći film Na kopnu (At Land, 1944.) shvaćen je kao nastavak Mreža. U filmu osim Deren glume američki nadrealistički pjesnik Philip Lamantia, slavni avangardni kompozitor John Cage i Derenin suprug Alexander Hammid. 

1945. Deren snima trominutnu Studiju koreografije za kameru (A Study in Choreography for Camera), svoj prvi filmski izlet u ples, koji će joj ostati jedna od glavnih preokupacija do kraja karijere. 

Godinu kasnije Deren je kao prva filmašica u povijesti dobila školarinu fondacije Guggenheim za 'kreativni rad na polju filma', pomoću koje otputovala na Haiti gdje je dugo vremena istraživala kulturu Voduna. Tamo je snimila sate materijala o lokalnim ritualima koji su nakon njene smrti montirani u film Divine Horsemen: The Living Gods of Haiti (1953.). 

Kad se vratila u New York pod utjecajem vudua počela je organizirati muzičke i ritualne performanse koji su se često održavali zajedno s projekcijama njenih filmova. Snimila je i dovršila još tri filma. U Ritualu u preobraženom vremenu (Ritual in Transfigured Time, 1946), još jednom se vraća temi društvenih rituala. Deren je taj film zvala 'koreografijom za kameru', kao i posljednji koji je ikad dovršila Pravo oko noći (The Very Eye of Night, 1959.).

U međuvremenu je napravila i film Meditacija o nasilju (Meditation on Violence, 1948.) u kojem kineski boksač Chao-li Chi za kameru izvodi ritualni ples Wu Tang ispred bijelih i crnih pozadina. 

Maya Deren umrla je 1961. od moždanog udara, a njezin pepeo je rasut po planini Fuji u Japanu. Njezin posljednji suprug Teiji Ito smatrao je da je to savršeno mjesto za ženu koja je svu svoju kreativnu energiju crpila iz rituala, vudua, glazbe, poezije i eksperimentalnog filma. 

 Raspored programa (70 min):  

Mreže popodneva (Meshes of the Afternoon), (ko-redatelj Alexender Hammid), SAD, 1943., 14 min, 16mm 
Na kopnu (At Land), SAD, 1944., 14 min, nijemo, 16mm, 
Studija koreografije za kameru (A Study in Choreography for Camera), SAD, 1945., 3 min, nijemo, 16mm  
Ritual u preobraženom vremenu (Ritual in Transfigured Time), SAD, 1946., nijemo, 14 min, 16mm  
Meditacija o nasilju (Meditation on Violence), SAD, 1948., 10 min, 16mm 
Pravo oko noći (The Very Eye of Night), SAD, 1959., 15 min, 16mm 

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza. Filmovi se puštaju sa 16mm filmskih kopija i nemaju dijaloga. Ulaz na projekciju je 10 kn. Sve ostale informacije potražite na ovoj poveznici.

Naslovne fotografije: scene iz filmova Mreže popodneva, Studija koreografije za kameru i Pravo oko noći