U Sarajevu je Factum osvojio Srce Sarajeva za najbolji film u međunarodnoj dokumentarnoj konkurenciji (Goli), posebno priznanje žirija u istoj (Ljubavna odiseja Tatjane Božić, u kojem je Factum manjinski koproducent, uz nizozemske kuće Witfilm, IKON i Zelovic Productions) te nagradu HRT-a u razvojnom programu Docu Rough Cut Boutique (Iza lica zrcala Katarine Zrinke Matijević Veličan). O tome postoji li još uvijek razlika između javne percepcije dokumentarnog i igranog filma, Nenad Puhovski kaže: „Nekoliko sati nakon dodjele nagrada SFF-a gledao sam po webu što se piše i u općoj estradizaciji kulture činjenica da su hrvatski filmovi dobili glavne nagrade na jednom važnom festivalu posve je nestala u srazu s fotografijama „seksi haljine“ turbo-folk pjevačice. S druge strane, kada se i piše o filmovima, igrani u pravilu imaju prednost pred dokumentarcima. Stoga je ta pozicija „mlađeg brata“ koja dokumentarce prati praktično oduvijek, nešto čega se uvijek sjetim kada me netko pita o snazi hrvatskog dokumentarca. Da, imamo sjajne dokumentariste i dokumentarce i istina je da HAVC doista, pogotovo otkad postoji potpora i za razvoj projekata i scenarija dokumentaraca, radi puno i sustavno podupire dokumentarnu produkciju. No u općoj percepciji treba napraviti još puno. Osobno sam ponosan što su i Factum i ZagrebDox tome pridonijeli, no bez agresivnijeg medijskog praćenja i dalje igramo s „igračem manje“. I – naravno – tu je i HRT, bez kojega nema pravog susreta dokumentaraca s publikom. Stoga je, po mojem mišljenju, najvažnija vijest iz Sarajeva da je HRT dao nagradu za film koji se još nalazi u montaži!“

Goli su hrvatska produkcija, dok je Ljubavna odiseja, koja je svjetsku premijeru imala u konkurenciji 43. Rotterdama u siječnju, nastala u suradnji s nizozemskim partnerima. O tome kako Factum pristupa međunarodnim koprodukcijama, Puhovski dodaje: „Ne mislim da su one „conditio sine qua non“ u produkciji dokumentaraca. Goli je dobio glavnu nagradu, a nije koprodukcija. Premda je autorica bila na nizu radionica u Sarajevu, Jihlavi, Nyonu, Solunu i drugdje, ovaj film je 100% „hrvatski proizvod“. Iako je to financijski teško, a ponekad i na rubu nemogućeg, mislim da nije dobro u svim slučajevima „natjeravati“ međunarodni novac. Tema filma se, naime, dok se „dealovi“ utanače, može „ugasiti“, protagonisti bitno promijeniti, motivacija izgubiti…, a i nisu sve naše teme zanimljive drugim zemljama. Stoga, mi u Factumu na koprodukcijama radimo selektivno, i od slučaja do slučaja.“

Tiha K. Gudac pojašnjava kako je došlo do ovog filma i što je njime u autorskom smislu planirala postići: „Ovo je film o golootočkom logoraškom iskustvu mog dide i posljedicama koje je to iskustvo imalo na obiteljski život kroz tri generacije – ovo je film o naslijeđu. Već kao dijete sam promatrala ožiljke na didinom tijelu i svaki put bi mi rekli da je bio „u zatvoru”. S padom komunizma taj je zatvor u našoj obitelji dobio ime – Goli otok. I dida i baka, koja je sve prošla s njim, u međuvremenu su preminuli i nikome nisu ispričali cijelu priču. Prije nekoliko godina je izašao jedan novinski članak s naslovom Golootočani progovaraju prvi put,  u kojem su na fotografiji bili naši obiteljski prijatelji. Tada sam otkrila da su ljudi kojima su se dida i baka okružili i koje smo smatrali proširenom obitelji također „Golootočani“, ali nikada nisu pričali o tome, čak ni međusobno. U tom trenutku sam odlučila da želim otkriti istinu o prošlosti, kroz film. Snimanje je započelo vrlo brzo, na početku me podržao Factum, a kroz dvije godine razvoja došla je financijska podrška Grada Zagreba i HAVC-a.“ Smatra da je „prije svega željela saznati istinu o Golom otoku i na svoj način didi, baki i njihovim prijateljima vratiti dug koji im nikada nije vraćen,” i dodaje: „Mislila sam da radim film o  povijesnom logoru, a s vremenom sam shvatila da je čitav taj otok naš kolektivni kamen prošlosti, našeg društva, i da nam otkrivanje njegovog naslijeđa može pomoći u razumijevanju i prihvaćanju sadašnjosti.“

Gudac je inače diplomirana producentica pri zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i ovo joj je prvo redateljsko iskustvo u životu: „Tijekom rada na filmu sam paralelno radila i kao producentica te u sektoru produkcije na projektima drugih redatelja. Želim nastaviti raditi kao producentica, a razvijati nove autorske projekte koji su mi „prirasli srcu”, mislim da je za mene takva kombinacija dobra.“

Puhovski nam je najavio daljnje festivalske i distribucijske planove Factuma: „Osim ova tri filma, ovih dana će i četvrti – Prolaz za Stellu Ljiljane Šišmanović – imati premijeru na Liburnia Film Festivalu. Stalo nam je, dakle, da naši filmovi imaju ponajprije hrvatske i regionalne festivalske premijere – Djeca tranzicije na Motovunu, Goli u Sarajevu i Prizrenu, Prolaz za Stellu na Liburniji. Ljubavna odiseja je premijerno prikazana u Rotterdamu i na ZagrebDoxu, imala je nizozemsku kinodistribuciju, a uskoro ju očekuje i hrvatska i regionalna. U Sarajevu smo vodili razgovore sa HRT-om i Al Jazeerom oko TV-prikazivanja, kao i s nekim većim europskim distributerima oko daljnje međunarodne kino- i TV-distribucije. Stvari se dakle pomiču, bilo je i vrijeme,“ zaključuje.

Naslovne fotografije: Nenad Puhovski; Goli; Tiha K. Gudac u sceni filma Goli