Branko Majer hrvatski je filmski redatelj, scenarist i novinar (Zagreb, 8. III. 1914 – Zagreb, 2. V. 1989). Potkraj 1930-ih i tijekom 1940-ih radi u novinama te na Radio Zagrebu. U kinematografiji od 1946; 1946–47. redatelj je prvih šest izdanja filmskoga žurnala Pregled, a potom radi za Bosna film u Sarajevu. Kao asistent režije radio je u cjelovečernjim filmovima Vatroslava Mimice, Branka Bauera, Branka Marjanovića (kojemu je poslije pisao i popratne tekstove za dokumentarne filmove) i dr. Od 1952. režira i piše razne namjenske, industrijske i turističke dokumentarne filmove (do kraja 1970-ih četrdesetak naslova), među kojima se ističu kulturnopovijesni filmovi (Ignjat Job, 1958; Jedrenjaci, 1960; Panopticum Croaticum, 1962., o kipovima Vanje Radauša; Matoš naš svagdašnji, 1965). Dokumentacijsku važnost imaju tri dokumentarna filma o urbanizaciji i modernizaciji Zagreba (Koraci grada, 1957; Zagrebačke paralele, 1962; Sajmište, 1966). Režirao je tri srednjometražna igrana filma za djecu (U našeg Marina, 1958; Takva pjesma sve osvaja, 1958; Jurnjava za motorom, 1959., prema noveli za djecu Slavka Kolara) te više kratkih, satiričnih igranih filmova (Vrata, 1963., nagrađen na festivalu u Oberhausenu; 25550 dana građanina Zgubidana, 1968). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1977).