Nikada neću saznati što je to pustara. Jeli to ono što duboko u nama, ili svuda uokolo, izvan nas, tako teško ponekad pritišće i jutarnje i podnevno i večernje nebo, ili je to nešto sasvim drukčije i nešto posve drugo – ono što u nama još posljednje, ne znajući već poodavno zašto, žudi upravo za nebom, onda kada laže da žudi još jedino za pustarom?
Ništa više i tužnije ne podsjeća na smrt, onu samo našu, nego to obilje života u jednome jedinome grmu bazge uz koji smo, jednom davno, udahnuli taj večernji zrak.
Delimir Rešicki, Pustara (fragment)