Hrvatska ima dugu tradiciju filmskog stvaralaštva djece i mladih, bogatu znanstvenu i leksikografsku djelatnost u filmološkom području te iznimne akademske i izvaninstitucionalne napore u filmskom i medijskom obrazovanju nastavnog kadra, ali još uvijek nema ni približno dostatnu nacionalnu dostupnost i kvalitetu filmskog obrazovanja – zaključili su sudionici ovog susreta i poručili da je krajnji čas da filmska umjetnost, odnosno medijska kultura dobiju svoje mjesto u školstvu kao zasebni predmeti. 

U tijeku stručne rasprave oko Cjelovite kurikularne reforme, koju na temelju Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije predlaže Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, ovaj okrugli stol otvaranje je novog područja djelovanja HAVC-a u predstojećim godinama – poticanja filmske pismenosti i značajnog unapređenja položaja filmske umjetnosti i kulturno vrijednog audiovizualnog stvaralaštva u odgojno-obrazovnom sustavu. Ključnu ulogu u razvoju filmskog obrazovanja imaju učitelji i profesori, i svi drugi odgojno-obrazovni radnici, pa je KinoKino, kao novi festival filma za djecu, odlučilo pružiti platformu na kojoj bi se artikulirali mogući oblici dugoročne suradnje između audiovizualnog i odgojno-obrazovnog sektora, pojasnila je direktorica festivala Selma Mehadžić.

Potencijal te suradnje bitno je određen trima okvirima: prvo, (ne)predviđenom mjestu filma na svim razinama obrazovanja nakon uvođenja Cjelovite kurikularne reforme, drugo, nedovoljnoj ili nepostojećoj stručnoj osposobljenosti učitelja i profesora u području filmske i medijske kulture te, ne manje važno, sadržajnim i materijalnim preduvjetima koji bi im pružili potporu u nastavnom procesu (od kurikuluma nastave filma preko digitalne i knjižnične dostupnosti filmske građe do tehničke opreme škola i učionica.)

Predsjednica Hrvatskog filmskog saveza i voditeljica Škole medijske kulture ‘Dr. Ante Peterlić’ Vera Robić-Škarica i Krešimir Mikić, profesor medijske kulture na Učiteljskom fakultetu, otvorili su okrugli stol povijesnim pregledom filmske pedagodije u Hrvatskoj, istaknuvši posebno u tome zasluge i predani rad pokojnog profesora Stjepka Težaka na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Medijska kultura danas je obavezni dio nastave hrvatskog jezika u svih osam razreda osnovne škole u Hrvatskoj dok se fakultativna ili izborna nastava filma izvodi u samo desetak srednjih škola (od ukupno gotovo 700!), a tek u jednoj kao obavezni predmet, Privatnoj umjetničkoj gimnaziji u Zagrebu.

Unatoč tome što se sama provedba nastave medijske kulture u osnovnim školama zbog niza razloga teško može smatrati zadovoljavajućom, profesor Mikić izrazio je zabrinutost položajem filma i metodikom filmske nastave u predloženom, reformskome kurikulumu. S njime se složila Marina Zlatarić, profesorica hrvatskog jezika i voditeljica filmske družine u OŠ Bartola Kašića u Zagrebu: ‘Nadala sam se da će medijska kultura biti samostalan predmet, tako da ispada da je postojeće stanje bolje. Moramo djecu naučiti gledati film, slušati film, kako nastaje i koje su njegove vrijednosti. Tek tada mogu naučiti razvijati kritičke stavove.’

Diana Greblički-Miculinić pojasnila je međutim koncept kurikularne reforme te pozvala sve zainteresirane da se uključe u stručnu pa potom javnu raspravu upravo kako bi svojim prijedlozima poboljšali predložene dokumente. ‘Novi kurikulum vertikalno povezuje sve razine obrazovanja te umjesto detaljno pobrojenih sadržaja koje učenici moraju usvojiti propisuje teme i ishode učenja i poučavanja. Predmetni kurikulumi daju autonomiju učitelju te on može prilagoditi program rada razredu, školi i lokalnoj zajednici,’ rekla je, te, vezano uz film u nastavi hrvatskog jezika u osnovnoj školi, dodala: ‘U nastavnoj cjelini Kultura i mediji polazi se od teksta, pojma koji se odnosi na bilo koji cjeloviti jezični ili multimedijalni sadržaj, dakle i film.’

Moderatorica Ana Đordić, profesorica hrvatskog jezika i fakultativnog predmeta filmske umjetnosti u XIII. gimnaziji, kao ključni problem istaknula je sadržaje studijskih programa kroatistike u Hrvatskoj na kojima je medijska kultura podzastupljena, a u Zagrebu posljednjih godina niti ne postoji. Kao moguću alternativu vidi studij komparativne književnosti, koji je u teoriji najadekvatniji da obrazuje buduće profesore filma, ali taj studij ne pruža nastavno zvanje. Predstavnik Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta, dr. sc. Krunoslav Lučić, profesor na Katedri za filmologiju, zaključio je da, iako je ta ideja načelno dobra, studij komparatistike temelji se na potpunoj izbornosti te znanstvenoj usmjerenosti što onda ne pojednostavljuje relaciju komparatista i kroatista kada je u pitanju moguća nastava filmske umjetnosti.

Igor Medić, profesor hrvatskog jezika u Klasičnoj gimnaziji (i ujedno kroatist i komparatist), izrazio je optimizam promjenama koje bi mogla uvesti reforma: ‘Nisam zadovoljan postojećim planom i programom hrvatskog jezika u srednjem školstvu jer njime diktira književnopovijesna kronologija i preslikavanje modela sveučilišnih studija, a film, ako ga se i uspije ubaciti u prenatrpani raspored, uglavnom posluži tek u lektiri kao usporedba književnog predloška i ekranizacije.’ Istaknuo je, međutim, iznimo velik interes učenika za film u nastavi i u izvannastavnim aktivnostima, što su potvrdili i svi drugi prisutni profesori.

U ime Akademije dramske umjetnosti, koja nije neposredno uključena u osnovno i srednje obrazovanje, ali je bitna spona između školstva i hrvatskog filmskog stvaralaštva, prodekanica Tatjana Aćimović, ujedno direktorica Festivala o pravima djece, zauzela se za poticanje svih oblika izvankurikularnog i izvaninstitucionalnog filmskog obrazovanja, kako nastavnika tako i učenika. Primjere upravo takvih dobrih praksi približili su Barbara Zupičić iz riječkog Art-kina i Nebojša Slijepčević iz zagrebačke organizacije Restart. U Rijeci naime svi učitelji i profesori osnovnih škola mogu u ovom gradskom kinu ‘odraditi’ nastavnu jedinicu medijske kulture kroz program Škola u kinu, koji prati postojeći plan i program hrvatskog jezika te ga unapređuje dodatnim naslovima, svjetskim klasicima i suvremenom europskom produkcijom. Slijepčević je jedan od edukatora nastavnika na projektu koji se u suradnji Veleučilišta VERN’ i Restarta provodi u Elektrostrojarskoj školi u Varaždinu i Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Projekt je u tijeku ove školske godine, a cilj mu je, između ostalog, kroz radionice dokumentarnog filma za profesore pripremiti te škole za uvođenje izbornog predmeta Suvremena studijska produkcija.

Sumirajući zašto se HAVC nakon svojih prvih osam godina odlučio aktivno angažirati na jednom novom području, ravnatelj Hrvoje Hribar je pojasnio da razlozi tome, uvjetno rečeno, uopće ne leže u filmu: ‘Nama nedostaje kreativnosti, i u društvu i u školstvu, kreativnosti ne samo umjetničke već sveobuhvatne, koja je u stanju rješavati probleme – film je samo jedan dio toga – ali,’ dodaje: ‘da bi doista bio, trebamo djeci omogućiti da imaju gdje vidjeti čitavo ljudsko iskustvo snimljeno u posljednjih 120 godina, poticati njihovo audiovizualno stvaralaštvo i učenje te, što je ključno, moramo im biti pratnja kroz današnju digitalnu džunglu.’

Voditelj projekta filmske pismenosti u HAVC-u Uroš Živanović na kraju je još jednom pozvao sve zainteresirane odgojno-obrazovne radnike te članove audiovizualne zajednice koji se bave filmskim obrazovanjem da svojim iskustvom i znanjem doprinesu kurikularnoj reformi uključenjem u stručnu raspravu. Stručna rasprava traje do 1. svibnja (potom se otvara javna), a obrasci i kurikularni dokumenti mogu se pronaći na ovoj poveznici.

Naslovne fotografije: sudionici okruglog stola; publika; Vera Robić-Škarica; Igor Medić i Ana Đordić; Vera Robić-Škarica, Marina Zlatarić i Diana Greblički-Miculinić; Barbara Zupičić i Nebojša Slijepčević; Selma Mehadžić; Uroš Živanović (autorica fotografija Barbara Šarić)