Obrazloženje Hrvatskog društva filmskih kritičara nagrade Zlatni Oktavijan za životno djelo Veljku Bulajiću prenosimo u cijelosti:

Rođen davne 1928. u Vilusima u Crnoj Gori, Veljko Bulajić hrvatski je redatelj crnogorskoga podrijetla i najstariji živi svjedok povijesti hrvatske kinematografije. Stariji od vlastite kinematografije skoro dvadeset godina, Bulajić je u kinematografiju ušao kao mladić, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u njezinim pionirskim danima. Kao dječak borio se u partizanima, bio teško ranjen te s 18 godina, 1946., prispio u Zagreb, gdje je do danas ostao. Taj agilni 93-godišnjak, čiji je posljednji igrani film, Bijeg do mora, njegov četrnaesti igrani film, i dalje u postprodukciji, nadživio je skoro dvostruko jugoslavensku državu u čijem je stvaranju kao mladi partizan aktivno sudjelovao, a potom se, upivši poslijeratnu, isprva u manjoj mjeri socrealističku, a potom u velikoj mjeri neorealističku poetičku matricu, postao njezinim vodećim filmskim svjedokom.

U skladu s tadašnjim običajima, punih 13 godina proveo je Bulajić kao naučnik – prošao je filmski tečaj u Jadran filmu, bio stipendist na legendarnom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, asistent Vatroslavu Mimici (na filmu U oluji) te režirao manji broj dokumentarnih i žurnalskih filmova – da bi 1959. zabljesnuo prvim svojim dugometražnim igranim filmom Vlak bez voznog reda. Jedan od najboljih debija u hrvatskoj filmskoj režiji, film je to koji je predstavio cjelokupnu autorsku figuru Veljka Bulajića, koju čine: vjera u mogućnost prikaza stvarnosti na filmu kao temeljno poetičko uvjerenje svoga autora, epski zahvat u tu građu stvarnosti (u prvom filmu i pod dojmom vesterna), aktualno poimanje stvarnosti (prikazani profilmski svijet djela, realističke fakture, korespondentan je izvanfilmskoj, društvenoj i političkoj stvarnosti revolucionarne, proleterske zemlje, a likovi koji ga nastanjuju u njemu proaktivno djeluju), visoke produkcijske vrijednosti (film kao spektakl); no taj temeljni, klasicistički realizam oplemenjen je, pa i podrovan promodernim elementima, prije svega u neorealističkoj, često kronikalnoj strukturi filmske naracije.

S jedne strane, upravo Bulajić – ne opredjeljujući se za klasičnonarativnu, akcijsku strukturu partizanskog filma kakvu su inaugurirali Afrićeva Slavica i Marjanovićeva Zastava, nego za "sovjetsku" strukturu Popovićeva Živjeće ovaj narod – inovira tu, u svojoj jezgri, socrealističku strukturu time da je transcendira u neorealističku otvorenu strukturu, likovi – reprezentanti klasa – postaju simbolički nositelji, a izlaganje se transformira u filmski spektakl visokih produkcijskih vrijednosti, kao npr. u partizanskim spektaklima Kozara (1962.), za Oscara nominiranoj Bitki na Neretvi (1969.), koji su mu donijeli svjetski ugled u žanru ratnog spektakla, i Velikom transportu (1983.).

S druge strane, Bulajićeva trajna popudbina ostaju svojevrsni mediteranski modernizam – ne toliko snažan kao u Mimice ili Zafranovića – te utjecaj talijanske kinematografije: neorealizam je najdjelatniji u njegovu trećem filmu Uzavreli grad (1961.), kao i u kasnijem filmu Obećana zemlja (1986.), svojevrsnom nastavku Vlaka bez voznog reda koncipiranom kao sudska drama (ponovno utjecaj i hollywoodskog filma), a političkog filma u povijesnim filmovima Atentat u Sarajevu (1975.), Donator (1989.) i Libertas (2006.), katkad i u ruhu političke alegorije, kao u filmovima Rat (1960.) i Čovjek koga treba ubiti (1979.), kojima se najviše približio poetici talijanske kinematografije.

Veljko Bulajić usputno je, reklo bi se, režirao i ratni film skloniji apstraktnijem modernizmu, Pogled u zjenicu sunca (1966.), međunarodno nagrađivan dugometražni dokumentarni film Skopje 63 (1964.), potom dokumentarnu seriju Crna Gora (1972.) te dokumentarne filmove Titovi memoari (1981.) i Mjesto sjećanja Vukovar (2015.).

Premda i doma (i uže i šire shvaćeno) i u svijetu njegov ugled traje zbog njegovih ratnih spektakala, retrospektivno nam je sve zanimljiviji kao jedan od naših "filmskih Talijana" i Mediteranaca, a njegovi autorski uvijek angažirani filmovi i slikom i riječju ostaju ponajbolja, na ekranu uvijek iznova živa i prisutna svjedočenja o sad već davnim vremenima nade u bolji svijet i bolju zemlju, svjedočenja naše vlastite povijesti. 

Dodjela Oktavijana na HRT-u

Nakon odgledanih više od stotinu i pedeset filmova svih rodova i trajanja, članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara izabrali su najbolje hrvatske filmove iz 2020. godine. Tradicionalno je dodjela nagrada Oktavijan održavana na Danima hrvatskog filma i Pulskom filmskom festivalu, no, poručuju iz HDFK-a, "vrijeme je promjena, a uostalom na pragu svoje tridesete godine bio je krajnji čas za emancipaciju."

Hrvatsko društvo filmskih kritičara ustanovilo je nagradu 1992. godine a ime je dobila po proslavljenom filmskom autoru, scenaristu, snimatelju i redatelju Oktavijanu Miletiću.

Pored osamostaljenja od filmskih festivala novost su i dodatne kategorije u kojima se Oktavijani od ove godine dodjeljuju, a one su namijenjene najboljem dugometražnom dokumentarnom filmu, te najboljoj manjinskoj koprodukciji.

U subotu 13. ožujka, od 20 sati i 10 minuta na Trećem programu HTV-a bit će emitirana emisija Posebni dodaci u kojoj će se publika moći upoznati s nagrađenim autorima i njihovim filmovima. Osim nagrada za najbolje filmove, bit će tu i objava dobitnika nagrada Vladimir Vuković i Ante Peterlić za najbolje hrvatske kritičare i publiciste.

Naslovna fotografija: Veljko Bulajić