"Dobar dizajner zvuka renesansna je osoba: filmaš, muzičar, elektrotehničar, psiholog i menadžer," svojevremeno je istaknuo jedan od pionira modernog oblikovanja zvuka u Hrvatskoj, Martin Semenčić. I zaista, prerano nas napustivši, ovaj svestrani i višestruko nagrađivani filmski montažer i dizajner zvuka iza sebe je ostavio preko 60 filmova raznih rodova, vrsta te žanrova prepoznatljivih po unikatnom autorskom pečatu.

Prvi projekt na kojem je radio kao profesionalni dizajner zvuka bio je La Strada redatelja Damira Čučića, a prvi montažerski posao dobio je na ratnoj drami Duga mračna noć Antuna Vrdoljaka. Kasnije se istaknuo na zapaženim filmskim ostvarenjima nagrađenim na najprestižnijim svjetskim festivalima poput Cannesa, Berlinalea i Rotterdama. Svoj profesionalni doprinos dao je i televizijskim serijama među kojima su HBO-ova dramska serija Uspjeh te dokumentarna Betonski spavači.

Kao podsjetnik na sjajan umjetnički doprinos ponajviše hrvatskom suvremenom filmu, Tuškanac u gostima potkraj tjedna će, u Kulturno informativnom centru poznatijem kao KIC, prikazati kratki ciklus Sjećanje na Martina Semenčića.

Ove dvije večeri označit će ujedno početak ciklusa filmova „Tuškanca u gostima“ posvećenih istaknutim filmskim autorima poput direktora fotografije, scenarista, montažera, scenografa i dr.

Ciklus u petak, 23. veljače u 20 sati otvaraju četiri višestruko nagrađena kratkometražna filma, dok će se u subotu, 24. veljače prije projekcije održati kratki razgovor koji će voditi redatelj Ivan Ramljak s redateljem Jurom Pavlovićem te Martinovim suradnicima i prijateljima: redateljicom Sunčicom Anom Veldić i producenticom Tenom Gojić.

Među probranim djelima prva je na redu psihološka drama redateljice Hane Jušić, a prati pretjerano osjetljivu djevojku Sandru koja pod okrutnim povećalom suprugove obitelji gubi doticaj sa stvarnošću. Da je kuća dobra i vuk bi je imao (2015) nagrađen je na Danima hrvatskog filma 2015. za najbolju režiju te je proglašen najboljim međunarodnim kratkim filmom na Festivalu kratkometražnog filma u Londonu 2016. godine.

Dokumentarni film Borisa Poljaka Oni samo dolaze i odlaze (2017) snimljen je na Bačvicama u Splitu i prati slučajne prolaznike, kupače i turiste. Film je osvojio Prvu nagradu žirija Ministarstva za obitelj, djecu, mlade, kulturu i sport savezne države Sjeverne Rajne-Vestfalije 2017., a iste godine i nagradu Oktavijan za najbolji dokumentarni film i režiju.

O nasilju koje se u koncentričnim krugovima širi oko problematičnog zagrebačkog adolescenta progovara Antiotpad (2020) Tina Žanića. Nagrađena Srcem Sarajeva za najbolji kratkometražni film, drama je zapamćena po izuzetnom glumačkom postignuću Bernada Tomića nagrađenog na Danima hrvatskog filma 2021. u kategoriji najbolje muške uloge, dok se Filipu Romcu pripisuju zasluge za najbolju kameru.

Posljednji od kratkog metra igrani je film Ivane Škrabalo Mekana bića (2021) za koji Semenčić, uz oblikovanje zvuka, potpisuje i montažu. Radnja prati odnos asistentice u nastavi i sedmogodišnjeg Dejana koji ima poteškoće u učenju, a stvari izgledaju prilično bezizlazno dok se u posjeti ne pojavi bijelo mekano biće. Film je nagrađen na Mediteranskom festivalu ljudskih prava SocialMed 2021., dok je na Motovun Film Festivalu iste godine osvojio nagradu Corto Montonese za najbolji hrvatski kratki film.

Na rasporedu u subotu je karakterno-psihološka studija odnosa majke i kćeri Jure Pavlovića, Mater (2019). Riječ je o obiteljskoj drami dijelom utemeljenoj na autobiografskim detaljima, a prati sredovječnu Jasnu koja se, zbog vijesti o smrtno bolesnoj majci, nakon dugogodišnjeg života s obitelji u Njemačkoj vraća u rodni kraj u dolini Neretve. Izvrsna partnerica Darije Lorenci Flatz u filmu je Neva Rošić koja je kreirala lik arogantne sadistice Anke, žene koja se suočava sa sviješću o skoroj smrti i roditeljskim greškama iz prošlosti.

Film je ovjenčan nagradom kritičara Nebojše Đukelića za najbolji film iz regije na beogradskom FEST-u 2020. te na 67. Pulskom filmskom festivalu nagradom Breza za najboljeg debitanta i Zlatnim arenama za glavnu žensku ulogu, kameru i oblikovanje zvuka. Uz ovu, Martin Semenčić osvojio je još četiri Zlatne arene, i to za rad na filmovima Pismo ćaći i Rakijaški dnevnik Damira Čučića, Kratki izlet Igora Bezinovića te S one strane Zrinka Ogreste, a potonju dijeli s Ivanom Zelićem.

Velik trag Semenčić je ostavio još za života okušavši se i u radiodramama, glazbenim produkcijama najrazličitijih žanrova te kao edukator u polju oblikovanja zvuka. Međutim, djelatnici i ljubitelji sedme umjetnosti ponajviše ga pamte po entuzijastičnom i predanom snimanju, montiranju i miksanju tonova koji mnoga strana i domaća filmska ostvarenja i danas čine vrijednima pažnje.

Raspored svih projekcija dostupan je OVDJE.