Fadil Hadžić rođen je 23. travnja 1922. godine u Bileći, Bosna i Hercegovina. Bio je umjetnik širokog spektra zanimanja. Slikar po akademskom obrazovanju, dramski pisac, urednik u novinama i časopisima, filmski scenarist i redatelj, osnivač i direktor filmskih poduzeća (Duga film, Zora film), utemeljitelj zagrebačkih kazališta Komedija (isprva Kerempuhovo vedro kazalište) te Kerempuh (isprva Jazavac) uz koje je i najviše bio vezan. Autor je 60 dramskih djela, nekoliko knjiga, 17 dugometražnih igranih filmova, a kao likovni umjetnik iza sebe ima 14 samostalnih izložbi.

Od 1952., kada je kao dramski pisac debitirao s Dosadnom komedijom postavljenom u zagrebačkoj Komediji, do danas su njegova dramska djela, većinom komedije, prikazivana na sedamdesetak pozornica širom Hrvatske i bivše Jugoslavije. Time je postao jedan od najizvođenijih hrvatskih kazališnih pisaca svih vremena. U matičnomu mu je kazalištu Kerempuh, 20. studenog 2010., praizvedeno šezdeseto i posljednje djelo, komedija Prevaranti.

Karijeru na filmu započeo je kao producent, a kao filmski scenarist debitirao je 1952. animiranim filmom Začarani dvorac u Dudincima u režiji Dušana Vukotića. Zaslužan je za izradu prvog hrvatskog animiranog filma Veliki miting (1951.) braće Nortberta i Waltera Neugebauera nastalog u sklopu Kerempuhovog studija za animaciju.

Redateljsku karijeru na filmu započinje kratkometražnim dokumentarnim filmovima (Tamo kraj posljednje rijeke, 1957. i Posljednja čerga, 1958.). Prije prelaska na igrani film snima svoj najambicizoniji dokumentarni film Zemlja s pet kontinenata (1961.). Igrano-filmski prvijenac, triler Abeceda straha, režira 1961. i tada kreće njegovo najplodnije razdoblje 60-ih godina kada godišnje snima po jedan dugometražni igrani film. U tom periodu nastaju ratni, partizanski filmovi Desant na Drvar (1963.) i Konjuh planinom (1966.), komedije Da li je umro dobar čovjek (1962.) i Idu dani (1970.), a posebno se ističu njegove suvremene, socijalno-kritički intonirane drame Službeni položaj (1964.) nagrađen Velikom zlatnom Arenom na Festivalu u Puli, Druga strana medalje (1965.) i Protest (1967.) koji se smatra njegovim najboljim ostvarenjem iz tog razdoblja. U 1970-ima realizira hvaljenu triler dramu Lov na jelene (1972.), a nakon dulje stanke i svoj najosobniji film Novinar (1979.) za kojeg je nagrađen Zlatnom Arenom za režiju u Puli. Na filmu je aktivan i u posljednjem desetljeću (Doktor ludosti, 2003.; Lopovi prve klase, 2005.; Zapamtite Vukovar, 2008.).

Za svoj je rad dobio brojne nagrade i priznanja, među kojima 1984. godine i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Plodnost i angažiranost temeljne su odlike njegova stvaralaštva, a kao osnivač i urednik mnogih novina i časopisa te osnivač kulturnih institucija, zaslužan je promicatelj kulture u Hrvatskoj.