In Memoriam Albert Kapović (2008. - 2011.)
Prije tri godine, pred Božić, iznenada je umro Albert Kapović. Odjednom, gledali smo svi u prazan prostor, kao kad u nebo gledaš odozgo, iz aviona. Iz aviona u kojem je upravo umro pilot. U tu smrt gledali smo žaleći njega i sebe naizmjence, rijetko poistovjećeni i puni straha. Albert je bio dobar čovjek i prijatelj. Onaj u koga smo polagali sve svoje nade, baš tada kad nas je napustio. Rijetko smo kad bili tako sami, kao u tom času.
Da li je Albert umro prirodnom smrću? Tako kaže medicina. Ali svakako, bila je to potpomognuta prirodna smrt, društveno potpomognuta. U okolnosti te smrti ne želimo danas previše zagledati, u ovaj čas ne zanimaju nas loši ljudi, nego jedan dobar. Njegova smrt nas je naučila da ono čime se bavimo, mi koji se bavimo filmom, možda nije ozbiljno, ali je opasno.
O Albertovoj smrti danas govorimo, skoro kao o smrti nekog revolucionara koji je pao za ideju, a u stvari radilo se o dobronamjernom pokušaju da se prostor hrvatskog filma jednostavno i temeljito civilizira. Ima podneblja u kojima civilizacija nailazi na žilavi otpor, tako živ, da nas to može podsjetititi da u civilizaciji ima snage. Tu snagu smo pokušali iskoristiti da dovršimo stvari onako kako je Albert zamislio. Njegov odlazak bio je brutalno buđenje i poziv na prisutnost u ovom što nas okružuje. Od Alberta smo dobili dva dara, jedan divan i jedan strašan, oba presudna. Prvi je njegov život, a drugi njegova smrt. Oboje nas je promijenilo zauvijek.
Hrvoje Hribar