"Jako mi je drago što se Šova i ja opet srećemo", izjavio je Bogdan Diklić preuzimajući nagradu. Prema njegovom priznanju, Fabijan Šovagović nije bio samo njegov kolega, već i glumački uzor, pa se u pulskoj Areni prisjetio i njihovog prvog susreta.

"Bio sam još srednjoškolac kada sam ga u Bjelovaru ugledao kako stoji ispred knjižare. Odjurio sam do obližnje trgovine po olovku. Usain Bolt je malo dijete, koliko sam se brzo vratio kako mi Šova ne bi pobjegao. Pristupio sam mu i rekao: 'Oprostite, mogu li vas zamoliti za autogram?' Pogledao me i rekao: 'A što će vam to?' Sramežljivo sam odgovorio: 'Pa, eto tako…' Na kraju se ipak potpisao", opisao je Diklić njihov prvi put kada je upoznao Fabijana Šovagovića, dodavši kako mu je tada priznao da i on sanja jednom postati glumcem.

Naravno, to nije bio njihov posljednji susret, pa se Diklić ujedno prisjetio kako se nekoliko godina kasnije, kada je već bio poznati glumac, vraćao sa Šovagovićem avionom iz Pule u Zagreb, pa je skupio hrabrost da ga podsjeti na njihovo upoznavanje.

"Sjedili smo zajedno, pa sam mu rekao: 'E, moj Šova kad bi se ti sjećao..' Nisam ni završio rečenicu, a on je već odgovorio: 'Znam, ispred knjižare'", otkrio je Diklić samo jedan detalj iz njihovog odnosa.

Bogdan Diklić nastupao je u oko 150 cjelovečernjih filmova i TV serija, a profesionalnu karijeru započeo je još kao student beogradske Akademije za pozorište, film, radio i televiziju sredinom 1970-ih godina. Nastanivši se u Beogradu, na ekranima se pojavio gotovo istodobno s kinematografskim nastupom redatelja takozvane praške škole filma, generacije koja je nakon gušenja crnoga vala i zamora režimskih narativa počela oporavljati jugoslavenski film, otvarajući ga deideologiziranim pogledima na prošlost, humornim pogledima na suvremenost, žanrovima a time i publici, ulažući u njega zanatske vještine, a ne odričući se “autorstva”.

Diklićev start nije mogao biti bolji: našao se među odabranicima praškoga studenta Srđana Karanovića u legendarnoj TV seriji Grlom u jagode (1975.), a preuzeli su ga filmaši iz grupe, nimalo sličnih poetika – poput Emira Kusturice i Gorana Paskaljevića. Rajku Grliću (počevši od filma U raljama života, 1984.) i Goranu Markoviću (od Nacionalne klase, 1976.) postao je takoreći kućni glumac, a za percepciju njegova glumačkoga, osobito komičarskog habitusa, bila je itekako bitna nezaboravna epizoda najmlađeg pogrebnika dinastije Topalović u Šijanovoj crnoj komediji Maratonci trče počasni krug (1982.).

Donoseći na ekran svoje pamtljivo i pomalo apartno lice, “lice s karakterom”, Diklić je tijekom vremena i sazrijevanja na njega sugestivno “vješao” ‒ uz uvijek preciznu mimiku i gestu ‒ posve različite karaktere: od šeprtljavih i nesigurnih, pogrešno zaljubljenih i seksualno frustriranih mladaca, preko “običnih” radnika, dobrohotnih susjeda, svećenika i bezličnih birokrata, do neurotičnih urbanih intelektualaca, zadrtih seljaka i autoritarnih vojnika.

I oni redatelji izvan praške grupe i oni koji su došli poslije, poželjeli su dati poseban začin svojim pripovijestima Diklićevim manjim ili većim epizodama u kojima besprijekorno vlada dijalektima različitih podneblja ex-Yu regije i mijenja kostime noseći ih, kako sam voli kazati ‒ “iznutra”. Tako je primjerice, nosio glavni lik depresivnog mostarskog penzionera razapetog između lokalne birokracije i sredine obilježene poslijeratnom nacionalnom podijeljenošću u Obrani i zaštiti Bobe Jelčića (2013.) koja mu je donijela i Zlatnu arenu za glavnu ulogu, jedno od brojnih zasluženih priznanja.

Dikliću je, međutim, najveće priznanje to što njegov glumački maraton istim geografskim prostorom i s iste, beogradske startne pozicije, i dalje traje. Nisu ga uspjeli prekinuti ni balkanski ratovi 1990-ih, pa se u međuvremenu smjestio u filmografije suvremenih bosanskohercegovačkih (Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Pjer Žalica) i hrvatskih filmašica i filmaša – Snježane Tribuson, Danila Šerbedžije, Antonija Nuića, Igora Mirkovića, Borisa T. Matića ‒ “propuštajući kroz sebe” moćne uloge i različite priče, sjedinjujući imaginaciju i intuiciju sa zanatom.

Naslovna fotografija: Bogdan Diklić, Filip Šovagović
(fotografija: Pulski filmski festival)